Osnivač i predsjednik našeg kluba Andrej Stanković napisao je kratki tekst za stranicu zagrebačke Prve privatne gimnazije u kojem objašnjava svoje poglede na šah i rad s djecom. Prenosimo ga ovdje…
Puno su me puta pitali što je šah: je li to sport ili igra ili nešto treće… Šah je puno više od toga. Šah je to sve i više — i igra i sport, ali i umjetnost (umjetnost je zato što svaki igrač povlači potez figurom, slično kao što i umjetnik potezom kistom teleološki dovodi djelo do njegova nastanka).
Ono što me svakim danom sve više privlači ovoj igri je to što djeca od najranije dobi prihvaćaju šah kao nešto više od igre. Tako, primjerice, djeca već kao jako mala zaključuju kako žele igrati šah jer misle da time postaju pametniji, što je svakako simpatična definicija s njihove strane.
Živjeti život sa šahom kao poslom — ne, to je nije posao, to je moj hobi, ali i cijeloživotno učenje i ulaganje u sebe da generacijama iza sebe ostavimo što više znanja i mogućnosti. Mislim da se svatko zapita koja je njegova misija na zemlji… kao što je Mark Twain lijepo primjetio: Koja su dva najvažnija dana u tvom životu? Dan kada si se rodio i dan kada si shvatio zašto…
Ja sam shvatio da je moja misija da djeci pokušam usaditi novi način razmišljanja i da stalno propitkuju i ne uzimaju stvari “zdravo za gotovo” i da budu hrabra i odlučna jer svaki je (šahovski) potez odluka, ma makar i kriva. Stignu je u partiji, ali i u životu, ispraviti.
U šahu sam cijeli život. Kao jako maloga tata me je “zarazio” šahovskim virusom i do danas to traje. Imam svoje dvoje djece i posebno sam ponosan na kćer koja toliko uživa i u rezultatima i igri da je to prava i istinska motivacija da budem još bolji i prema njoj i svoj drugoj djeci. Osim toga, ponosan sam i na mnoge svoje pulene koji su osvajali pojedinačne medalje i nacionalne naslove, a isto vrijedi i za ekipna natjecanja u kojima sam uvijek uživao jer je timski duh nešto zaista posebno. S više različitih zagrebačkih škola bio sam prvak Zagreba i Hrvatske.
Moja poanta je da šah uvijek prije svega treba biti igra, plemenita i poštena borba dvaju suparnika.
Izvući ću svoj citat iz nekoga teksta, koji možda najbolje opisuje kako radim i što želim od djece: “Ne učimo otvaranja napamet, nego potičemo prirodni šah u kojem djeca razmišljaju kako o svojim, tako i o suparničkim potezima. Važno je da razumiju i znaju zašto su nešto odigrali”.
Mislim da šah za djecu predstavlja fantastičnu pripremu za život općenito. Na igri se uče razmišljati analitički i uzročno-posljedično te predviđati situacije u kojima će se naći. Na kraju krajeva, neće svi od njih postati uspješni šahisti, možda nitko od njih neće od toga niti nešto zaraditi, ali će im ostati kao temelj na kojem mogu izgrađivati vlastitu osobnost, pa i kasniju karijeru.